OTOK-Mladi 19.-godišnji Franjo Radošević iz Otoka, napisao je svoj prvijenac ”Finalni akt”, što je bio povod da napravimo razgovor s urednikom romana, kako bi čitateljima predstavili samu knjigu, te ujedno i urednika.
“Finalni akt” je psihološki roman s elementima povijesne drame i političkog trilera. Radnja je smještena u Slavoniji početkom 20. stoljeća, u Osijeku, u razdoblju početnog raspada Austro-Ugarske i različitih političkih pokreta unutar nje.
-”Pratimo sedam dana iz života Nikole Vukovića, mladića koji već na prvim stranicama romana pronalazi svoju ženu mrtvu i od tog trenutka više ne vidi smisao živjeti. Iz osobne tragedije biva uvučen u svijet političkih zavjera, policijske represije i podzemnih revolucionarnih krugova. Posebno je zanimljivo što je Nikola zapisničar u policijskoj postaji: cijeli život tiho je promatrao tuđe grijehe “iz publike”, a sada je prisiljen izaći na pozornicu i postati dio svega što je dotad samo gledao. On nije ni klasični heroj ni klasični antiheroj nego amoralni lik egoističkog realizma – čovjek koji prvenstveno djeluje iz vlastitog interesa, ne želi tuđe ambicije ni tuđu sreću ni tuđu tugu na svojim leđima, rekao je Radošević.
Egoistički realizam je pristup u kojem je ljudski ego središte svijeta: radnje likova nisu ni “dobre” ni “zle”, nego naprosto postoje. Roman zato otvara niz moralnih pitanja jer se čitatelj veže uz likove koji kasnije čine vrlo upitne stvari. “Finalni akt” ne idealizira naciju, vjeru ili ideologiju – sve se to preispituje kroz dijalog i sukob.
Uvijek je čitateljima zanimljivost, odakle inspiracija za pisanje romana, Franjo Radošević je ukratko istaknuo:
-”Inspiracija je bilo više, ali polazna točka bile su stvari koje sam osobno proživio. Mnoge anegdote, razgovori i situacije u romanu preslika su onoga što sam čuo, vidio ili čemu sam svjedočio. “Finalni akt” nosi snažnu simboliku u svakom sloju, a ta simbolika se ne objašnjava odmah; detalji koji se na početku čine nebitnima kasnije postaju ključni znakovi onoga što dolazi. U pozadini su i osobne tragedije iz mog života. Uz to, želio sam dati težinu Slavoniji onakvoj kakva je doista bila: puna drveća u selima, puna naroda koji ondje žive stoljećima, puna tradicija i govora koji danas gotovo nestaju. Ali Slavonija u ovoj knjizi nije razglednica. U njoj ima i radosti i one najdublje boli, poručio je Radošević.
Kako Radošević ističe, “Finalni akt” je njegov prvi objavljeni roman. Knjiga je izdana samostalno, bez izdavačke kuće.
-”Cijeli proces – rukopis, tisak, logistika i prodaja – vodim vlastitim sredstvima. Međutim, to nije prvo što sam napisao. Pišem romane od svoje petnaeste godine i dovršio sam ih više. Trenutno radim na sljedećem romanu, koji će biti znatno opsežniji i čija se radnja odvija u Vinkovcima. Plan mi je objavljivati svoje romane i na drugim jezicima. Moj najdraži citat u cijeloj knjizi:” Svaki čovjek umre dvaput, najprije kad mu duša mine, zatim kad mu tijelo klone”, istaknuo je Radošević.
Roman nosi naslov ”Finalni akt”, kako kaže Radošević, iza naslova stoji nekoliko slojeva.
-”Jedan je izravno objašnjen i u samom romanu, pri kraju, gdje se govori o pojmu “finalnog akta”. Drugi je osobniji: oduvijek sam smatrao da je odnos između dvoje ljudi – bilo prijateljski, intiman ili krvav – zapravo jedan čin, jedan akt na pozornici. U tom aktu ima tragedije, komedije, drame, gađenja, plača i smijeha. A ponekad dođemo do kraja tog odnosa. Tada počinje naš “finalni akt”: trenutak kad više nema vremena za glumu i ples, kad sve što kažemo postaje uspomena u glavi onog drugog i nakon toga se putevi razdvoje. Uz to, naslov se odnosi i na samu poantu romana: čovjek koji je osuđen nastaviti živjeti iako za život više nema razlog sjedi, uvjeren da je publika, a ne zna da zapravo svi gledaju njega. On je predstava. I to posljednja, rekao je Radošević.
Franjo Radošević, kad je pisao roman, misao vodilja mu je bila, da ”dobri” i ”loši” ljudi ne postoje onako kako nam se to često servira.
-”Svi likovi u romanu djeluju iz vlastitog interesa, vlastite boli ili vlastitog straha – čak i kad se zaklinju u ideale, vjeru ili ljubav. Htio sam pokazati koliko je tanka granica između ljubavi i uništenja; između “oslobodilačke borbe” i čistog nasilja; između vjere u Boga i puke potrebe da nas netko napokon sasluša. Ako roman ima poruku, onda je to da čovjek nije ni plemeniti spasitelj ni čudovište – nego prije svega sebičan. I to vrijedi i za običnog čovjeka i za onoga koji misli da se bori za slobodu naroda”, istaknuo je Radošević.
Na kraju razgovora Franjo Radošević, samozatajni momak iz Otoka pred kojim je zasigurno blistava budućnost, rekao je kako u romanu nema cenzure, ni emocionalne ni jezične.
-”Likovi psuju, mole, pucaju, ispovijedaju se, lažu jedni drugima, jer tako ljudi govore kad ih stjeraš uza zid. Ne skrivam fizičko nasilje, psihičko slamanje ni groteskne prizore. Drugo – autentičan govor. U dijalozima koristim stvarni govor Slavonije tog doba: ekavicu pravoslavnih likova, ikavicu Šokaca, jekavicu likova iz Bosne, lomljeni govor Mađara i Nijemaca koji pokušavaju pričati “naški”. Jasno se čuje razlika između srijemskog govora i osječkog govora. Nema umjetne jezične sterilnosti. Naracija je na standardnom hrvatskom jeziku (uređeno lektoricom), ali dijaloge nisam “ušminkavao” pravopisno ako ljudi u stvarnosti ne govore tako, rekao je Radošević.
Roman je namijenjen odraslom čitatelju koji je umoran od predvidljivih romana istog kalupa: isti žanr, samo nova imena i nova lokacija.
Želimo na kraju ovog teksta predstaviti Franju Radoševića, momka koji je sa svojih 19 godina odselio iz Otoka u Zagreb, otvorio obrt, izdao knjigu i sam financira svoj rad.
-”Većinu života proveo sam u Otoku, ondje sam završio osnovnu školu Josip Lovretić, a poslije i Ekonomsku i trgovačku školu Ivana Domca u Vinkovcima, smjer ekonomist. Tijekom školovanja upoznao sam na tisuće ljudi, proputovao gotovo cijelu Hrvatsku i stvorio sliku o tome koliko priča postoji, a nitko ih ne piše. Ja ih želim zapisati. Privržen sam Slavoniji, posebno Srijemu, gdje sam odrastao. Trenutno živim u Zagrebu i studiram politologiju. Želim se specijalizirati za međunarodne odnose i diplomaciju, zato učim četiri strana jezika (engleski, njemački, talijanski i francuski). Volim slobodu, putovanje i razgovor s ljudima. Kad sam miran, čitam, pišem i radim na sljedećoj knjizi, rekao je Radošević.
Ovo je bila jedna priča, kako se sve u životu može, ako se želi napraviti. Umjesto da sjedite pred televizorom, provodite dane na mobitelu, svoj život možete drugačije iskoristiti, a Franjo Radošević, je najbolji pokazatelj.
